среда, 30. децембар 2015.



JEDNE NOĆI


Pismo

Napisaću ti pismo od kiše i neba,

Beskonačno, i sa tačkom,

Da te presečem, i spojim u jedno,

Ti, čudo jedno i luda sa umnim gledom.

Sve je to isto, u jednom džaku,

Kao smak sveta i rođenje.

Ostaje muka, ko si ti, jer tebi

 Šaljem to pismo bez reči, i sa uvrnutim ušima...

Tebi, da te zbunim jer moju

Molitvu ne čuješ, molitvu što je molitva i kletvu

Što nije kletva jer reči zla u meni

Ne stanuju.

Ti, što nisi ti – jer, možda si ja;

Stani, da se upoznamo,

Bledih lica i pogleda,

Stani, ne glumi, đavolak si,

Priznajem, i klanjam ti se.

Hej, ti, ne beži, bolesti moja,

Najslađa na svetu;

Stani, i muči me:

Kao prva slova azbuke života;

Kao prvi zubi;

Kao prva ljubav...

Stani, ne moraš da me zagrliš,

Ošamari me, pljuni i ćuti;

Priđi mi bliže i pruži ruku,

Da na tvom dlanu posadim baštu

Reči što u mene uviru,

Da jednoga dana iznikne šuma

Novih vidika iz starih sunca;

A ugasle zvezde nek postanu fenjeri...

I nek fijakeri me ukradu u noć, da niko ne zna; čak

Ni ti – ja, ili kako se već odazivaš.

Jezik mi drumove liže, a noge ga

Preskaču, prevarene;

Stani, i stavi mi pero u ruke,

Jer samo tako plivam u tebi jer,

Ti si ja i ja sam ti (iako mi to ne znamo u gluvoćama noći).

Ako nećeš, bičem ću te

 Opasati i prokrvariti tvojim

Očima – jer, pišem ti pismo od neba i kiše;

Beskonačno, i sa tačkom –

Da se pomirimo kao rogovi u

Vreći – i, večeramo mesec od papira, a posle

Zagrljeni u vosku utihnule sveće da se

Izgubimo u rečima rasutim...

недеља, 27. децембар 2015.



NEMAM VIŠE INSPIRACIJU



Uopšte se ne šalim, nemam više inspiraciju za pisanje. Kao kad kuvarica uzdahne i saopšti gostima da kolači nisu uspeli kao prošli put i počinje da sumnja u svoje umeće. Počinje da kupuje po marketima smrznute kolače, da čita recepte po novinama i sve više očajava nad svojim testom. E, upravo to testo je moj problem – nemam više začina, nemam magiju i zazirem od tastature. Kao, treba još nešto da uradim, da operem zube, proverim poruke na mobilnom, peglam veš... I to je vrhunac moje samoobmane! Kakvo peglanje, dosta je bilo laži:

- Popeglaj svoju savest, lažovčino! odjekuje u meni.

Ne smem da se okrenem jer je iza mojih leđa ogledalo, i izvirujem kukavički. Nema nikoga! Nema! Onda se to, nešto, u meni raspolutilo i rešilo da mi opali šamar zbog poltronstva. Izgleda da je vredelo, i ponovo sedam ispred kompjutera, ali gluposti se ponavljaju – od pranja zuba, provere poruka, peglanja već popeglanih gaća i što je vrhunac,  počinjem da tražim recepte za pisanje:


Ne mogu da kažem da nisam bacio oko, jesam i pitam se dokle seže moje licemerstvo. Recept je sasvim na mestu: kako pisati, zašto, o čemu, vežbe, priprema, ha-ha! To me podseća na savet vračare: „Dvesta grama noćne izmaglice, tri prstohvata lažišmrka i sve to zaliti s pola litre ljute rakije, pa na eks!“ Ne vredi!  Sve je uredno isprobano i jedini rezultat je: težak mamurluk!

Po ko zna koji put uzimam jednu knjigu koja se na krajnje brutalan način obračunala sa nama, nadripiscima, i raznim pojavama iz književnog sveta. Neću da otkrivam dotičnog stvaraoca koji je dobro pljunuo žiriju u oko savesti i dobio nagradu - mada će se neki sigurno dosetiti! Njegova teorija je da je pisanje poput rudarskog posla, da traži vreme i ne dozvoljava odustajanje po cenu gladovanja, nespavanja, pa čak i odustajanje od elementarnih fizioloških potreba! Nije važno o čemu se piše, važno je da se piše dok se ne izdahne, pa makar pljuštale i bombe!

E, to se meni veoma dopada, pogotovu, kad ne znam o čemu da pišem i očajnički ne želim da izgubim onaj prirepak iza svog imena, recimo:

- On je N.N., pisac, iz N.N., poznat širom našeg predgrađa i komšiluka...

Ipak, to mnogo lepše zvuči, nego kad neko kaže da je moler, trgovac, kuvar ili, daleko bilo, profesor...

 Mnogi su mi govorili, u naivnoj mladosti, da se manem pera i postanem nešto konkretno! To igranje rečima, kojekakvi kalamburi na papiru, nije ni zvanje ni zanimanje – to je nešto usput! Nisam dozvolio da me zli jezici zavedu i predao sam se svojoj ljubavi - inspiraciji da me vodi putevima ekstatičnih sazvežđa, i od mene napravi slepca u svakom smislu te reči! Da, prosio sam odbeglu gospođicu  INSPIRACIJU za još samo malo magije, a zatim za hleb i sve tako, do sadašnjeg trenutka.

Iskreno, jedno vreme sam se prepustio nagovaranjima da budem praktičan i pišem ljubiće, krimiće, stavljao smajliće... U potaji sam pisao, stideo se, objavljivao pod pseudonimom, i sve do trenutka dok nisam shvatio na NEMAM VIŠE INSPIRACIJU! Dakle, gospođica se povukla, odmarširala, kao najlicemernija i najpohlepnija ljubavnica. Preselila se kod komšije da mu u krilu drema na dohvat moje ruke... Avaj!

Hvatao sam sebe kako virim u tuđe prozore, ne spavam noćima i na trenutak pomislim da sam je negde pronašao, osetio njen svilenkasti i vetropirasti miris... Ali, kurva je nestala, istopila se u mojoj mamurnoj zori i naterala me da se kompromitujem tražeći recepte po sajtovima za nadripisce bez talenta.  Možda u tim preporukama ima istine, ali ona nije za mene.

Zato, ne odustajem, i ako treba, za tebe ću, nestala moja INSPIRACIJO, ludo, kurvo, ljubavnice, lažljivice,  postati prosjak, rudar, ubica, poštar... Osećam da mi se u ovom trenutku mnogi smeju, ali oni to rade jer nikada nisu osetili snagu tvoje strasti i ekstaze u koju odvodiš... Otvorila si mi svoje dveri i pobegla, ali ću ti ostati veran, kao pas, iako to ne bi trebalo da bude muška osobina!

Zato ti posvećujem svaki svoj mamurluk i svaku ranu koju je zapevala u mojim venama – nećeš me pobediti! Još ćemo mi zajedno sanjati čuda po plamenim nebeskim karavanima. Kurvaj se, opraštam ti, prokleta bila!

Brišem još jedan uzaludan zamršen red reči, udišem talog dima i omamljujući oblak alkoholnog isparenja...  U ugašenoj svesti odzvanja: vratiće se, to je jedino što verujem toj hirovitoj kurvi...



MJK, bivši autor

среда, 9. децембар 2015.



PROKLETSTVO LJUBAVI

   Ušao je. Vilica joj je zadrhtala. Ko zna šta je pisalo u njenom pogledu. Zatim je je jela, dugo i teško. Masni zalogaji su se cedili niz bradu. Kao da je sva ta hrana bila kazna. Žvakala je, a njen bes se polako slivao u stomak. On je seo negde pozadi s nekim bezveznim ljudima.
  Bože, tako to je bolelo! Taj nesporazum traje čitav njen život. On je stalno korak ispred nje, neuhvatljiv u rečima, pokretu i sa drugim ženama.
   Žvaće i traži ga očima. Uvek se tako slučajno sreću. Ne, nije mogao da stigne, desilo se, i opet sunovrat. Kao more koje se nikad ne izliva, u njenu dušu se nada uliva. I opet se dešava...
   Poznaju se samo u mraku sobe i ona zna da mu pripada. Ona, i sve te žene. On ne pripada nijednoj.
   Žvaće. Sve nervoznije. Sve brže. I kosti bi sažvakala. Tužna je što zna da će opet vrebati priliku da mu se približi. Kao slučajno, onako bez veze i neće moći da ode. Žvaće i dalje, i zna da jede na silu. Svi uživaju u proslavi, a ona zna da i on uživa. Odlazi u toalet, plače, ne može da povrati. A ta mučnina je sve bučnija. Kao zubobolja.
    Sreće njegov slučajan pogled. Prešao je preko njenog lica i zaustavio se na licu jedne nepoznate žene. Zabolelo je.
     Sve je bilo glasno i veselo. Na trenutke je bila usiljeno raspoložena i pila je, jer se stidela. Znala je da će se poniziti i prići mu kad bude izlazio. Nije važno s kim. Moliće... Preklinjaće i on će je odvesti svojoj kući.
     A kada se to bude desilo... Prokletstvo će je stići. Da li je to ljubav?

недеља, 6. децембар 2015.



POCEPANA ČARAPA

Sedimo na grobu svog zajedničkog prijatelja, koji je naprasno umro od raka, i razgovaramo kao da je tu... Uz šljivu-mučenicu srčemo kafu, a između svaka dva gutljaja trećim pokvasimo humku. Ne treba mnogo da na površinu izbije sva ironija sabrana u našim malim bednim svetovima. Obično su prve reči patetičnog prizvuka kao izraz bola i slično, a posle podgrevanja šljivom, đavo dođe po svoje... Tako je bilo i ovaj put, kada moj prijatelj poče nekontrolisano da se cereka:
- Sećaš li se slave kod tvoje kume, kad mu je pozlilo?! Ha-ha-ha...
- Znam, kad je pao niz stepenice, jadnik...
A moj prijatelj se sve jače smeje i nateže pljosku.
- Stigla je hitna i kad su ga podigli, njemu spadne cipela... Ha-ha-ha...
I dalje ne kapiram njegovo cerekanje koje sve više liči na groktanje.
- Baš se ugruvao, jadnik, dva rebra je polomio, odgovaram zbunjeno.
A ovaj se trese od smeha i teatralno sipa rakiju na grob.
- A onda, kroz pocepanu čarapu mu ispao prst, kao pečeni krompir...
Osećam kako i mene hvata talas smeha i cela slika mi oživljava u glavi.  
- Kad je tresnuo, a onaj prst k’o pravi krompir u prvi plan, čak se i bolničar zasmejao... sada sam i ja bio zaražen smehom
- E, baš je bio stipsa, kupio novi auto, a nosio pocepane čarape...
- Sečaš se da smo kladili da su i gaće u fronclama... Kako je ona njegova pocrvenela, ni kriva ni dužna...
- Jadna žena, šta je sve trpela... Ko zna šta je njoj radio... Stipsa...
- Stipsa...
I tako se naša bezazlena priča pretvori u jedno najlicemernije ogovaranje . Za trenutak me je bilo sramota ali baš tad, moj prijatelj, dobro podgrejan, ispusti pljosku i onu šljivu upije zemlja. Mi se pogledasmo i navala smeha nas obori.
- E, baš si ožedneo...
- Dobar cug, muški...
Utom poče da se smrkava i mi se, teturajući, uputismo prema kolima. Dugo smo još prepričavali kojekakve dogodovštine uz dogovor da se ponovo na groblju sastanemo za iduću godišnjicu.
Te noći dugo nisam mogao da zaspim, nešto me je čudno stezalo u grudima. Osetio sam kako mi oči ispunjava talas slanih kajanja i stid me obuzima  kao groznica. Zar je ljudska priroda toliko zatrovana zlobom da je ničim ne možemo prikriti? Zar ni prijatelje u sećanju ne možemo da poštedimo ironije?! Balast te spoznaje otkrio je još jedno svoje licemerno pitanje:
„A šta li će, tek, o meni pričati pored mog groba...?
I onda, predadoh se preispitivanju svojih sećanja u strahu da ne doživim istu sudbinu, kao moj nesrećni prijatelj.

Isti, u brizi...