среда, 30. март 2011.

U neka davna vremena kada smo svi bili pomalo pesnici...

Ne mogu da verujem da sam tih nekih davnih godina pisala pesme. Bilo je  to na fakultetu, iznenada, bez reda i namere, kao neka oluja koja provali iz mene. I svaka erupcija osećanja rađala neke čudne stihove i nosila u sebi mozaik mog života. Danas, dok posmatram te požutele papire, otkucane na staroj pisaćoj mašini, pred mojim očima defiluju slike događaja kao da su se desili juče. Pesma budi neverovatna sećanja i jednu od njih sam godinama držala na zidu svoje sobe... Da, to je najtužnija pesma koju sam napisala i interesantno je da se i dan-danas u meni bude iste emocije. Prisutna je, ne odlazi i opominje me...

ONA NEKOME

LIK MOJ U OGLEDALU
CRN
TO JE MOJE OKO
MOJA USNA
LIK MOJ U DUŠI
SJAJ
TO JE MOJ DAH
MOJA STRELA
U SENCI CUPAVOJ ŽIVIM
U JEDNOJ REČI 
ŠTO JE NEMA
VERUJEM RUKAMA KOJE SU MAHALE
TO JE MOJ MRAK

понедељак, 28. март 2011.

IZBOR IZ KNJIGE TANGO DEL AMOR


LAZAREV TREĆI ŽIVOT

(ispovest iz devedesetih godina prošlog veka, za vreme bombardovanja)

Dan prvi

          Rat je trajao već sedam dana. U skloništu jedne zgrade bilo je desetak ljudi. Kroz rešetke prozora slabo je prodirala svetlost u bledim pramenovima i kao omča uplitala se oko uplašenih vratova. Lazar je sedeo u sredini na sanduku piva i pričao bez prestanka. Sedi starac prodornih ljubičastih očiju, gestikulirao je rukama kao navijena dečja igračka.

- E ljudi, ne znate vi šta je rat? Strašna stvar, ovo mi je već treći...

           - Lazare, blago tebi, koliko si ti preturio preko glave, a mi nismo ni na pola puta...

           - Ćuti čoveče, devedeseta ti je, šta ti imaš da izgubiš...

           - Videćete vi kad stignete u moje godine, pa kad stisnete život u šake, ne ispuštate ga do zadnjeg udarca...

           Čuju se ponovo sirene. Žena u uglu sa detetom opet plače. Ono spava i okreće se u snu. Jedna devojčica oblači lutku i teši je da će sve brzo proći. Lazar za trenutak ućuti, ali ne može da se smiri. Ovo je već treći njegov boravak u podrumu, treći njegov život, ko zna? Možda opet novi identitet?

- Ama ljudi, samo mirno, stanite...

- Ćuti matori, naživeo se, pa samo drobiš...

- Boli tebe, a meni je muž u vojsci... Sama sam i...

- Au ženo, samo na ono misliš! Pa šta ćeš, muško je, mora da se bori...

- Ćuti Lazare, koliko znamo, ti nisi video uniformu...

- 'Ajde kaži pošteno! Da li je istina ono što pričaju, da nikad nisi bio u ratu?

           Lazar se nakašljava značajno i nemirno uvrće brk. Meškolji se, kao da nešto traži oko sebe. Otvara pivo i otpija žednim gutljajem.

- Ne znam šta ste čuli... Hm, hm, ljudi svašta pričaju, besposleni...

- Kaži, 'ajde, nemoj da nam soliš pamet.

- Pusti priču o bombardovanju, znamo mi šta su bombe...

- Eh, Lazare, Lazare, mator čovek, a izvrdava kao snajka, kad ne da...

- Pobiće nas, umrećemo radoznali...

           Pogledi se bistre i podiže se zavesa sa uplakanih zenica. Čovek je najveći licemer u jurišu za opstanak, gazi preko tuđih duša kao propali hazarder. Radoznalost je golicava bolest i vuče nas kao šarene zmajeve u visine. Čovek više voli da razgolićuje tuđu sudbinu i nasleđuje se njenom promašenošću i bolom, nego da se hvata u koštac sa sopstvenom.

- Pa dobro, kad ste navalili, ali nije to neka priča...

- Ne uvijaj čiča, već počni...

- Sve ti nama lepo kaži, pa da doživimo devedesetu, kao ti...

           Lazar se pipa po džepovima i konačno nalazi cigarete. Ritualno vadi jednu iz male tabakere, omekšava je među prstima, lizne i pripali. Zatim nategne pivo do pola i češka se neodlučno. Oseća na sebi seču pogleda i zna da više nema odlaganja. Jednom, konačno, mora reći istinu naglas. Pokojna žena odnela ju je u grob. Ali, ko zna može  li se sa time umreti? Prekrsti se i počne.

          -Moje prvo ime nekad je bilo Bogoboj Strahinjić. Rođen sam na početku ovog veka. Kao dete bio sam nestašan i otac je pokušavao da me zainteresuje za trgovinu, ali mu se nije dalo. Razboleo se i poštedeli su ga vojske. Umro je, a majka me oženila bogatom Radom iz komšiluka, čim sam napunio petnaestu. Ona je bila tri godine starija, devojka krupnih crnih očiju, punih usana, jedra, uskipela... Kakva je bila, shvatio sam, tek kad sam prvi put ušao u kafanu. „Zar ovakvom balavcu onakvu ženu... To je violina, strune su nežne i traže pravu mušku ruku...“ Nisam shvatao zašto su to pričali, ali sam znao da sam dobio nešto,  što su mnogi želeli... I eto, zato sam se angažovao oko radnje, ali nije mi išlo. Ona me je na neki čudan način volela, i kao dete, i kao muškarca. Ništa mi nije zamerala i tešila me je. Ubrzo je počela da se sekira da ne odem... Rat je buktao, užas... Tako je došla na ideju da me sakrije u podrum. Sve smo pažljivo pripremili i majka nam je svesrdno pomagala. Sin, jedinac, bio je u pitanju i u snaju je uprla oči kao u jedinu nadu. Prvi put sam sišao u podrum pre nego što ću napuniti šesnaest godina. Da ne duljim, tamo je sve bilo kao u kući. Samo u početku nisam mogao da izdržim... Rada je rekla komšijama da sam se javio u dobrovoljce i morao sam da se pomirim sa sudbinom. Noću je silazila u podrum, a u zoru se vraćala kući. Prvi problem se javio, kada mi je nešto zatrebalo u toku dana. Dosetila se oluka koji je bio blizu prozora i okrenula ga prema meni. Ubacivala mi je koješta i polako sam se navikavao na mrak i dobrovoljno zatočeništvo. Tepala mi je da sam njen mišić i kada je ostala u drugom stanju, pričalo se svašta. Nažalost, naš sin je živeo kratko i oboje smo bili utučeni. Kada se završio rat, obukla je crninu i lelekala je kao da sam stvarno mrtav. Uporno sam se bunio da izađem iz mračne jazbine, ali žena se tvrdoglavo opirala i govorila da nije vreme. Nikako nisam shvatao šta je u stvari htela, ali nisam znao šta da preduzmem. Nosio sam se mišlju da pobegnem i čak sam to zamalo uradio, kad sam jedne noći izašao u dvorište. Plakala je i preklinjala da se strpim, jer se plašila da neko ne otkrije istinu. Opet sam popustio i odustao od svoje namere... Odrastao sam, zabradatio i promenio se. Počeo sam pomalo i da se plašim izlaska. Moja čudna vesela udovica mi je nagovestila da ima plan. Prepustio sam se sudbini i čekao.

            Jedno popodne se pojavila sva tajanstvena i rekla mi je da se pripremim. Kako je sve to uradila, nikad mi nije otkrila.  Rekla mi je da sam poginuo na bojištu pre godinu dana i da je ona već najavila svima da se udaje za Lazara, sina prijatelja njenog oca. Sve mi je nabavila, potrebna dokumenta, krštenicu, vojnu knjižicu... Tako sam se po drugi put rodio i postao nova ličnost. Bunio sam se opet: „Mani se ženo, svima će biti jasno... Mani se gluposti, kako ću ja biti iz čista mira neko drugi...?“ Tada sam upoznao i onu njenu drugu stranu, jaku kao čelik i hladnu kao led. Kad me je pogledala onim svojim dubokim očima, sve mi je bilo jasno. Gotovo je, brale moj, moram da popustim... Majka mi je bila ozbiljno bolesna i nisam joj više protivrečio. Donela mi je novo odelo, ošišala me, skratila brkove i Lazar je rođen... Venčali smo se u crkvi, kao i prvi put. Šta da vam kažem, i bio sam ljut, i nisam. Radnju je vodila kao muško, a ja sam joj samo pomagao u nabavci robe. Ljudi su me jedno vreme sumnjičavo gledali, ali i to je prošlo... Rat piše čudne priče i život se mirno nastavio kao da se ništa nije desilo.  Dobili smo sina, ovog što je sad u Americi... Neće da se vrati, dobro mu je, i eto... Prošlo je skoro dvadeset godina i na vrata je zakucao novi rat...

- Eh Lazare, ko bi rekao za tebe... Žena da ti čupa uši...

- Ćuti budalo, nek čovek nastavi...

- Ljudi, ovo je sirena za kraj opasnosti! 'Ajdemo napolje...

             Lazar završava pivo i pali ko zna koju cigaretu. Zamišljen je i ne primećuje da svi izlaze. On ostaje sam i baca se na dušek. Zatvara oči, možda je zaspao, možda sanja svoju Radu, ko zna...


Dan drugi

             Sledećeg dana ponovo su se začule sirene. Ljudi su pohrlili u sklonište vođeni nevidljivom dirigentskom palicom. Lazar je spavao kao da su ratno vreme i opasnost bili mimo njega. Žena, na čijem je dušeku ležao, polako ga je dodirnula rukom.

             - Eh vala, ovo je neka čudna sorta... Ako se od njegovog hrkanja ne sruši svet, ni od čega neće... primetio je neko.

- Briga Lazara, navikao je on na ovu atmosferu...

- Ma ljudi, pustite čoveka, ovo mu je druga kuća...

             Lazar se meškolji i bunovno otvara oči. Traži cigaretu i polako se uspravlja. Izvinjava se ženi što joj je zauzeo mesto i seda na gajbu piva. Mnogi ga nude hranom, on zahvaljuje i odbija. Nešto ga steže u grlu.

- Zar je već svanulo? Ala sam spavao, k'o nekad...

- Crni Lazare, već je prošlo podne i sirene kukaju k'o sinje kukavice...

- Šta ćemo, opet smo tu...

- Briga tebe, ti se odomaćio!

- Bogami, mogao bi da nam nastaviš ono od juče. Šta je bilo u onom drugom ratu i dalje...

- 'Ajde Lazare, ne ostavljaj nas na muci. Kaži kako je bilo posle...

             Sa svih strana čuju se glasovi i starac ih osmatra kao svoje dželate koji mu nemilosrdno kopaju po duši. Kud je i počinjao priču, ali sad šta je, tu je...

             - Možda sam bio mlad i ko zna, ali mi se dopalo. Navikneš se i prepustiš. Jedeš, piješ, ležiš i ne saznaš život. Rada je postala moj gazda, vlasnik, dušu sam joj predao. Voleo sam je, al' nekako sa strahom. Ona je uvek o svemu odlučivala i eto, onda je počeo drugi rat. Tad mi je došao neki komšija da predloži ortakluk u poslu... Znate kako to ide, namirisao lovu... Ali, Rada ni da čuje: „Da upropastim radnju s nekom ispičuturom, ne može i tačka!“ Tresnula je rukom o sto i pogledala me onim svojim dubokim očima. Onda je mene uhvatio neki inat i ja se s njim pogodim. Šta da vam kažem, prešao me je i dalje šta je bilo, bilo je... Ona se u prvom trenutku začudila, čak se i naljutila, ali posle je sve „drvlje i kamenje“ svalila na komšiju. Meni je održala lekciju da se ne družim sa svakakvim budalama, kad sam naivan i neiskusan i... Osećao sam se kao dete koje su uhvatili da krišom jede slatko, i tako, ostadoh Radino mezimče...

               Jednog dana mi je rekla.: „Spremi se Lazare da siđeš u podrum, neću da te izgubim. Sačuvala sam te u mladosti i napravila od tebe čoveka.“ Sledio sam se, zar opet? „Nisam miš, ni pacov da živim bez života u podrumu“, pobunio sam se. Njen pogled me je smrvio  i znao sam da nikad nisam bio ni gazda ni domaćin u svojoj kući. Sagnuo sam glavu i sišao. Sve je bilo lično kao i prošli put. Čak sam imao i radio da slušam vesti da budem u toku zbivanja. I opet slatko zatočeništvo i divlja strast u njoj probuđena na neki nov način. Vreme je teklo u početku očajno sporo, a posle se izgubilo... Pitate me za sina? On je bio isti kao i ona, junak Strahinjić. Otišao je u partizane. Volela ga je kao oko, ali nije brinula. Govorila je: „On je moj, moja krv, a ti si...“ Tad me je grlila i tešila me da od sebe ne može da me pusti. Patio sam duboko u sebi za nekim neproživljenim strahovima i uzbuđenjima koje sam prespavao u mraku... E, to su bila vremena... Pričali su mi...Praštale su bombe i puške, a ja sam kunjao... Nisam upoznao ni rat ni žene i tako se nekad stidim sebe. I šta je onda bilo? Ništa! Plašio sam se samo opet neke njene nove ludosti. Hvala bogu, ostao sam Lazar. Bože oprosti, kad sam izlazio iz svoje jazbine osetio sam se kao da sam vaskrsnuo. Ovaj put smislila je da sam bio u zarobljeništvu u Nemačkoj. Samo sam klimao glavom i odobravao joj. Teško mi je bilo, teško... Ubledeo sam bio, oslabio i posedeo, posledice logora... Svaka joj čast, ili me je preko mere volela ili ko zna šta, ne znam...Ipak, kostobolja mi se uvukla u krsta i više nisam bio zdrav. Radila je sve sama i živeli smo nekako u početku. Sin se vratio iz rata sa odlikovanjem. Ponosio sam se zbog njega i stideo sebe. Oboje smo čuvali tajnu, ali više ništa nije bilo u redu...

              Negde u sumrak su se ponovo oglasile sirene za prestanak opasnosti. Ljudi u skloništu su se protezali i polako pridizali da pođu kućama. Sada su Lazara gledali kroz neku drugu prizmu, kao što se gleda nesrećnik, napušteno dete, ili, ne daj bože, udovica. U dubini duše mnogi su ga sažaljevali, ali su mu se i podsmevali. Žene su pomalo likovale, a druga strana je zatezala uže, da se vidi ko je ko! Sudbina nam nekad blesavo isplazi jezik i natera nas da igramo čudne groteskne uloge. Lazar je bio umoran jer nije lako suočiti se sa samim sobom na poslednjom životnoj raskrsnici.


Dan treći

- Ala danas gruvaju? Jesi li se naspavao... Imam neki predosećaj...

- Ćuti baksuze i ne gnjavi čoveka...

- Popij nešto Lazare da osvežiš grlo! Duguješ nam priču...

              On ćuti kao da se premišlja i ustaje. Ljudi se gurkaju u strahu i iščekivanju da Lazar ne odustane pred sam kraj. Upliću se pogledima u njegove spore korake kao opomena da se sad ne može izvući jer su svi duboko zaronili u njegov život. Znao je to Lazar odlično, samo mu je ovaj deo bio najteži, poslednja stepenica i... Da li će se samom sebi ogaditi i polupati sva ogledala, ili ono najgore?

              - Razmišljam već godinama kako smo u strahu licemerno disciplinovani... Strah je najluđi dirigent... Rada i ja smo strepeli od novog surovog režima koji je otimao sve pre sobom i u potaji se nadali da nas možda neće dirati. A onda su nam oduzeli radnju i naravno, ona se zaposlila. Nije dugo izdržala, znate već... Dok je bolovala, ja sam je negovao kao medicinska sestra. Kao za inat i sin je tada otišao u Nemačku, pa onda u Ameriku. U početku nam je redovno pisao, snašao se i tako... Oženio se sa nekom Amerikankom... Znam da imam dva unuka, ali ih nikad nisam video i imena su im nekako čudna... Ne, nije nas ostavio, slao nam je pare, jer kako bismo živeli... Rada nije mogla da se pomiri sa njegovim odlaskom i mislim da je umrla od ljubavi i želje da nas sve sačuva od života i poštedi... Doktor mi je rekao da je kod nje bila u pitanju istrošenost organizma... Na kraju rekla mi je da siđem u podrum, ako bude rata... Na rukama mi je izdahnula i ostao sam sam. I onda, svi znaju Lazara... Voli kafanu, ali zbog ljudi... Tek odskora pušim, od osamdesete i pijem pomalo... Šta da vam kažem... Ovo je moj ambijent, podrum, mrak, ponor, povlačenje... Možda ovo i nije neki rat i možda nisam ni živeo..?

               U tom trenutku začula se snažna eksplozija. Pogodak je bio veoma precizan. Sve je nestalo i Lazareva spoznaja identiteta i prva iskrena ispovest duše, ostala je nezavršena. Tajanstvena prodorna svetlost osvojila je prostor i sve je poletelo u vazduh kao živo, kao poslednje Lazareve reči: „Devedeseta mi je, a izgleda da nikad nisam ni živeo...?



         

                      

петак, 25. март 2011.

A sada malo smeha, ali i kritike!


 KAKVI STE VI TO LJUDI

(JADIKOVKA JEDNOG BIVŠEG MAČORA)


          Kakvi ste vi, to, ljudi? Mislite, kupili ste kućnog ljubimca i time je stvar završena? Ma, nije nego?! Već posle nekoliko dana, žalite se prvoj komšinici da ste pogrešili i da je to velika obaveza, ali sa lukavom namerom da svog kućnog ljubimca nekome utrapite, uvalite, kao tobož, da mu činite veliku uslugu. Nažalost, niko nije dovoljno lud i jadna životinja ostaje na milost i nemilost, upravo vama, i postaje vaša noćna mora.
          Prst gorke sudbine, dotakao je, upravo mene, i proklinjem dan, kada me je debela usedelica Kaja izabrala, od sve moje braće. E, bolje bi mi bilo da sam sa njima završio u džaku i udavio se u reci.

          -Jao što je slatko ovo malo šareno, medeno mače! Joj, što je cakano, cvrkutala je debela kravetina, bekeljeći se i gnjaveći me svojim odvratnim mlohavim prstima.
          -Joj, pa to je mačor, pravi mačor! Mačorčina moja slatka, lutka moja! Frrr, maco, frrr…
        
         I tako je započela moja tužna sudbina, ali tešio sam se, što sam makar ostao živ. Da ironija bude veća, dobio sam ime Srećko. E, kakve su budale ovi ljudi, kad ne znaju da razlikuju potrebe jednog mačora od malog deteta. Ni manje ni više, imao sam svoju malu kolevku za spavanje i morao sam preko celog dana da nosim mašnu oko vrata. Debela usedelica Kaja me je svuda nosila sa sobom i pokazivala me, kao igračku. Tako  sam odrastao usamljen i neshvaćen, bez igde ikoga svog! Ni trenutka mi nije davala mira i tretirala me je kao rođeno dete, pa sam se uplašio da me ne upiše u neku školu za mačke. Srećom, to kod nas još ne postoji, inače bih stigao i na koledž. I tako je moje vreme prolazilo bez ikakvog smisla, bez pravog avanturističkog mačorskog života. Hranila me je kojekakvim bućkurišima, kupala me, gnjavila me da joj sedim u krilu, dok gleda one glupe meksikanske serije… U potaji sam se nadao da imaju kraj, ali čim se jedna završi, počne druga. Jedino su mi se svideli crtaći o mačoru Tomu, ali to sam mogao da gledam, samo kad dođe komšinica sa unukom.
         I tako jednoga dana, rešio sam da pobegnem. Dok sam merkao trenutak, video sam kroz prozor jednu mačku. Odjednom sam osetio ono, kako da kažem, zov prirode, želju za suprotnim polom… Jurnuo sam i tih nekoliko dana, bili su najlepši u mom životu. Nije ni čudo, što ljudi nekad koriste naziv za muškarca, “dobar mačor, sve ga žene hoće”. Osladio mi se slobodan život, a moja Cica, tako se zvala moja ljubav na prvi pogled, odmah je pristala da osnujemo porodicu. Kako sam bio ponosan,  što ću postati otac!
         Ali, jednoga dana dok smo tražili skrovište, bio sam neoprezan i odjednom sam se našao u mreži. Moja Cica se odmah izgubila, žena ko žena, nevernica i izdajnica, odmah će naći drugog. I ne samo što sam se na licu mesta razočarao u ljubav i žene, već sam doživeo i stres, kad sam čuo:

         -Jao, mili moj, cakani moj, Srećko, dušice moja! Jao, kako si prljav, sada će tebe tvoja Kaja da okupa, pa da te stavi da pajkiš! Iju, kako si izgreban…
        
         I onda se desilo to, Kaja je nežto vrlo znažajno šaputala sa onim životinjskim doktorom i “cap”! Jedno “cap” i sve je bilo gotovo! Znate na šta mislim! Uradili su mi “ono”, i sada sam i dalje Srećko, ali nisam više mačor. Zbogom ljubavi, zbogom Cico, bolje je da se više nikada ne sretnemo. Ipak, strašno je kad pomislim da nikada neću imati svoju porodicu, iako ova debela krava, Kaja, umišlja da sam joj ja porodica.
         Pitam se po ko zna koji put, kakvi ste vi to ljudi!? Bio bih najsrećniji mačor na svetu da živim na ulici, jurim mačke, hvatam miševe po kontejnerima i da se ne kupam! Ej Srećko, baš ti je srećno! Kako stvari stoje, ni na onom svetu mi ova debela noćna mora neće dati mira, da odmorim svoju napaćenu mačju dušu. Mjau!   

среда, 23. март 2011.

zenska prica


DUŠO, NIKO NIJE KAO TI

               Pametna žena treba da zna da je ovo ključ za svakog muškarca i jedini način da se on ukroti i iskoristi. Zar je teško povremeno reći ovu ofucanu frazu bez obzira što to ne mislimo, ako ćemo time postići svoj cilj: „Dušo, niko nije kao ti!“
                Eto, na primer, kako nagovoriti muškarca da kuva kad je kuvanje poznato kao „ženski posao“. Mada, istina je da su muškarci poznati kao veliki kulinari! Znači, kuvanje i kuhinja im je u prirodi, a mi treba samo da im ukažemo na tu njihovu sklonost. Zato, prvi put muškarca treba lukavo da namamimo u kuhinju raznim ženskim trikovima jer sredstvo opravdava cilj ! Kad on prvi put „padne“ u zamku i počne se koprca kao ribica na suvom, pa počne da se izvlači onom čuvenom muškom frazom: „Imam neka posla“ što znači ili kafana ili švalerka, onda ga treba bombardovati. U tim trenucima lice mu je mrtvački ozbiljno, oči malo iskolačene, ton povišen i izveštačen jer definitivno debelo laže, mi stupamo u akciju i mazno izgovaramo:“Dušo, niko nije kao ti!“ Oko njega se uvijamo, gugućemo i on nevoljno odustaje. Pošto je prvi put skuvao ručak, nastavljamo još mekše i suptilnije: „Dušo, niko nije kao ti!“
                Te reči se polako uvlače u njegovu sujetnu dušu koja se hrani laskanjem i isticanjem muškog ega i muškarac počinje da se dokazuje. Mi se polako povlačimo sa teritorije i prepustamo mu je, ali ne prestajemo da ponavljamo:“Dušo, niko nije kao ti!“ Na ovaj način krademo njegovo slobodno vreme za kafanu i švalerku i istovremeno se prepuštamo uživanjima, masažama, kupkama, pedikirima i traženju nekog mlađeg muškarca na fejsu. I dok naš muškarac vredno radi u kuhinji smišljamo nova zaduženja, recimo odlazak na pijacu, potrepljen magičnim rečima: “Dušo, niko nije kao ti!“
                     Ako se prvi put vrati sa pijace sa buđavom šargarepom i uvelom salatom, opravdavamo ga sami da su ljudi pokvareni i da vole da uvale škart robu. I tako se priča nastavlja, iz dana u dan muškarac postaje predan svojim dužnostima i ponosan na svoje uspehe, a žena konačno može da bude žena i da se posveti sebi. U kraćim pauzama, izađemo sa njim, svima se hvalimo da nijedna nema takvog muža, a on raste kao najkvalitetnije testo s duplom merom kvasca, umešen našim rečima: „Dušo, niko nije kao ti!“