недеља, 23. децембар 2012.



KONAČNO JE IZAŠLA KNJIGA  "DUŠO, NIKO NIJE KAO TI"


UVODNA REČ
        
          Bez obzira na vreme i mesto, muško - ženski dijalozi su uvek prisutni, kao večiti rat i mir. Ta neiscrpna tema će trajati, dok je sveta i veka - menjaće se samo neke životne okolnosti, ali će nesuglasice uvek postojati. Stalna “borba za prestiž između polova”, dobija nove nijanse i to je čini večito svežom i aktuelnom.
         Dušan Radović je publici podario knjigu “Ženski razgovori”, koja je jedna od “zvezda njegovog rasutog sazvežđa” i otkrio nam svu zamršenost odnosa između polova sa puno humora i optimizma. Sa svog aspekta, kao muškarac, Dušan Radović je zaronio u žensku dušu i otvorio nam lepezu svakodnevnih problema, predrasuda i pitanja...
..................................................................................................................................

Knjiga se čita sa obe strane, sa jedne strane su Ženske priče a sa druge Muške priče (ima 58 priča i Uvodnu reč sa obe strane).
Ima je u prodaji u knjižari Kulturnog centra u Šapcu, a može se naručiti i preko Kupinda.  

Slike korica su prilagođene i prepoznatljive!




NOVOGODIŠNJA ČESTITKA

DEDA MRAZ JE OBIČAN VAGABUND

 Verovali ili ne, ja više ne postojim i do penzije još dva dana brojim. Ne zovite me više, jer se moje ime s ovog sveta briše!  Savez penzionera pravi žurku i poziva me na pečenu ćurku! Preferiram jednu mladu baku, da je malo maznem u mraku!
Uskoro će i novi smak sveta, al meni to ne smeta!  Nema plata ni penzija – na sve strane raste tenzija! Ugledajte se na Deda Mraza koji pije i bradu nikad ne brije. Smanjite troškove života, šta će vam struja, voda i klopa! Popijte jednu s nogu, il' pozajmite od dece drogu!
Svi hoće lovu, a to je iluzija, idite – pravac – Tunguzija! 

Živeli, u vaše zdravlje, nek počne novogodišnje slavlje!



недеља, 25. новембар 2012.

LJUBAV (DRUGO DOPUNJENO IZDANJE)

Ovo je moderna basna o maci i kuci, cimerima iz ulice Nespokoj b.b. Doneli su ih zajedno u korpici za Novu godinu na poklon devojčici i dečaku.Iskonska netrpeljivost naoštrila je mačje kandže i ogrebala kucu koja je muški uzvratila zubima. A onda su oboje, poraženi, tiho negodovali.
Bila je to velika tragedija jer je dečak voleo macu, a devojčica kucu.I oni su se posvađali i u kući niko ni sa kim nije govorio. Pošto su kuca i maca polizali svoje rane, počeli su ponovo da se njuškaju. Mlako su podelili uz značajno odmeravanje. i pomirljivo grebanje. Noć su proveli zajedno, jer je u kući bilo hladno. U dugim zimskim groznicama rođen je kompromis. I svi su se pogledima nežno češkali, niko nikome ništa nije rekao.
Kuca i maca i dalje spavaju jedno uz drugo, dok napolju peva košava. Ogrebotine i ujedi više ne bole. Katkada se pogledaju radoznalo duboko, čudno svetlećih zenica. Da li je to  ljubav, ili nešto drugo, kao najpovoljnija varijanta drugog dopunjenog izdanja ljubavi?!

уторак, 28. август 2012.


Bese to neka daleka plovidba u nerasvetljene prostore duse - posle svega, ostade secanje koje pretoci u reci

VRATI MI MOJU BUVU I

         U letnje sanjivo predvečerje, šetala je stazom mozaika skrivenih likova. Vitkog koraka i bezdanskog pogleda, tražila je oči boje mirisavog meseca. Naglo je zastala i primetila  u vreloj krošnji umornog drveta, u rumenom stisku granja, jednu izduženu senku.
         “Tamo sigurno stoji on i čeka me vekovima”, šapnula je želja u njoj i pohitala mu je u susret. Dugo je obilazila oko stabla, ali nikoga nije bilo. Strah se uzjogunio u njoj  i počela je da se penje ka vrhu krošnje. Put nije bio lak, ali kada je stigla,  videla je jedan tajneni osmeh, koji se zapleo u trbušasti oblak. Skinula je taj osmeh i nežno ga poljubila.  Tada je osetila toplinu na svom ramenu i svileni šapat u duši:
         “Vrati mi moju buvu!”
          Tako je sve počelo…

                               VRATI MI MOJU BUVU II
  
         “Kakva je ovo igra”, bubnjala su pitanja u njenoj glavi.
          Odjednom je na obrazu osetila mek i tih poljubac. Zakoračila je na oblak prozračnim korakom. Pred njom je stajao on, plavičastih zenica sa pogledom duge posle tople kiše i smešio se zagrljajem.
         “Vrati mi moju buvu!?”
          Bumerang se uskovitlao između dve rasanjene duše, krug snova se zatvorio i zaključao bremenom vremena.
         “Vrati mi moju buvu!?”, šapnula je i uplovila u vrelinu stiska najnežnijih boja. Nešto iz njene glave je isplovilo, plutajući  i uplovilo u njegovu. Poneki radoznali prolaznik mogao je da primeti dve sneno isprepletane seni u mesečevoj kriški, i da im namigne.



понедељак, 23. јул 2012.


SERVIS ZA RASKIDANJE LJUBAVNIH VEZA

        Jedan dovitljivi muškarac, po zanimanju ekonomista, došao je na genijalnu ideju da pomaže ljudima koji ne mogu da se oslobode nasrtljivih i smornih partnera i partnerki. On je, kako da kažem, dežurni poštar koji donosi vesti o raskidu, zvanično, odlučno, biranim rečima i u roku od tri minuta rešava problem. Dok se ostavljeni priberu, njega već nema. Usluge nisu skupe s obzirom na potrošene živce i pretrpljeni strah od užasnih scena, vređanja i mogućih fizičkih obračuna.
        U jednom intervjuu „Razvod u rukavicama – po najnovijim evropskim standardima“ objasnio je kako je došao na ovu genijalnu ideju.
      - Moj najbolji prijatelj imao je veliki problem i nikako nije mogao da se razvede. Kad god bi pokušao da razgovara sa svojom ženom i da joj objasni da ne želi više da živi s njom, ona bi dobila napad histerije, depresije, pozvala hitnu i napravila od njega manijaka. Poslednji put, kad mi se žalio, došao je sa zavojem na glavi i rekao mi da ga je žena pogodila kristalnom pikslom u glavu, da ima trinaest kopči i lakši potres mozga. Tada sam rešio da uzmem stvar u svoje ruke i upalilo je. Pozvao sam je u elitni restoran na večeru. Pre nego što je konobar došao, rekao joj da je sve snimljeno, da će izgubiti na sudu i da sam došao da je upozorim. Ustao sam i otišao dok se njen krik razlegao restoranom. Ubrzo se sve završilo i moj prijatelj se srećno razveo. Tajna mog uspeha je u brzini, mestu i tehnici rada – odnosno, u faktoru iznenađenja. Ima i onih koji žele to sami da obave i dolaze kod mene na kurs. Cene su pristupačne, može i u ratama, čekovima, preko platnog spiska, tako da su svi zadovoljni. U ekstremnim slučajevima – nanođenja teških telesnih povreda ili sa trajnim posledicama invaliditeta kod nezaštićenih muškaraca, dajem i gratis.
       Neosporno je da je ovo jedno novo zanimanje i dokaz da je muškarac sposoban za svakakve inovacije i genijalna rešenja. Postavlja se samo pitanje kada će zaživeti ovakve agencije, ljudi se rešiti nepotrebnih stresova i troškova po sudovima i advokatima. Pokušao sam da smislim da se nazove ovo zanimanje, ali još nisam našao rešenje. Možda rasturač kobnih ljubavnih veza, ili nešto blaže posrednik u raskidanju i slično. Nadam se da će se  stručnjaci za jezik uskoro pozabaviti ovim problemom i lično ću intervenisati kod nekih akademika.
       Ja ću ipak da upišem početni kurs jer se nikada ne zna šta čoveka može da snađe u životu. Kompletan muškarac je onaj, koji ima vozačku dozvolu, zna da radi na računaru (da koristi sajtove i tako to), govori engleski, pije pivo, voli fudbal i tenis -  i da sve probleme obavi muški elegantno i efikasno!!!

субота, 16. јун 2012.


 TREBA UVEK SVE DOBRO PROVERITI

         Treba uvek sve dobro proveriti, naročito pre braka. Naravno, nekima treba više vremena, nekima manje, ali tada je i rizik veći. Neki se, upravo zbog tog rizika, nikada i ne ožene.
         Moj deda, sada stogodišnjak, ozakonio je svoju vezu sa mojom babom, tek pre četiri godine. Pre toga, živeli su nevenčano skoro sedamdeset godina. Moj deda, kao temeljan i pedantan čovek, proveravao je babu svakodnevno, i na kraju, izjavio je da je prošla sve testove. To su bile na hiljade različitih provera iz svih životnih situacija i tu tajnu mi je deda ostavio u testamentu. Čvrsto se držim njegovog saveta i nigde ne žurim. Tek mi je pedeseta, a pravu ženu još nisam našao i držim se dedine devize, da u životu sve treba dobro proveriti.
         Kada je pre četiri godine, deda izjavio da će se venčati i da je baba dobila odličnu ocenu, svi smo bili dirnuti. Baba nije odmah reagovala, pošto je malo nagluva, ali kada je shvatila, potekle su joj suze radosnice. Odmah je iznela svoju venčanicu, koju je više od pola veka čuvala i uredno luftirala svakog leta, da je moljci ne progrizu. E, to je kvalitet, oduševila se moja majka i rekla babi da je ostavi meni, za moju buduću ženu.
         Tako je moj deda stao na ludi kamen u svojoj devedeset šestoj godini, a baba u osamdeset petoj. Ceremonija je bila skromna i deda je svečano izjavio:

         - Sada sam siguran da je poznajem skroz na skroz, i kao devojku, i ljubavnicu, i majku i babu! Umreću s njom, za razvod neću ni da čujem!
         
         Bilo je dirljivo, kada su onako uzbuđeni stali pred matičara. Kumovi su njihovi vršnjaci, pa je sve moralo kratko da traje. Pridržavali smo ih jer ne mogu dugo da stoje bez pomagala, bez štapa i hodalice. Deda je svoje sudbonosno “da” rekao jasno i glasno, ali svi smo zastali od iznenađenja, kada baba nije odgovorila na pitanje matičaru da li želi da se uda za dedu. Deda se zaneo, a ja sam u momentu shvatio da baba nije čula pitanje i proderao sam se iz petnih žila da spasem stvar:

         -  Baba, jesi li ti gluva, lepo te pita čovek, hoćeš li da…
         -  A, da, da…

         Klimnula je baba glavom, a deda je obrisao znoj sa čela. Tako su se moji deda i baba venčali i sada smo svi sigurni da će biti srećni do kraja života. Moj pokojni otac nije imao tu sreću da se venča sa mojom majkom, jer ga je strefila srčka pre dve godine. Tako je moja majka ostala nevenčana, ali ću ja dedi osvetlati obraz.

         Moj deda je primer da za ženidbu nikad nije kasno i da sve stvari treba uvek dobro proveriti.

недеља, 20. мај 2012.

KMT STUDIO JE OTPOCEO S RADOM! 

Šta je kratka priča?
Može li se dati recept za pisanje?
Na internetu nalazimo „recepte“, ali su uopšteni.
Šta dalje?
Čitajmo, posmatrajmo, razmišljajmo, beležimo – bez plana.
Opušteno, kulirajmo, uz muziku, šetnju...
Podsvest se budi nezavisno od nas, pustimo je da nas povede u svoj lavirint.
Klupko se odmotava i naše je samo da sledimo nit, spontano, otvarajući vrata svim čulima.
Jedemo jagode, dinje, sedimo na podu...
Sviramo, ležimo...
Nikada se ne zna šta će se pojaviti pred našim očima i dušom.
Bez žurbe, ponekad se nametne tek poneka reč, tražimo poentu...
U nama se slegne emocija, upije u sebe sve sokove i kad se ne nadamo, počinje da ostvaruje naš san.
Prepuštamo se...
Čekamo...
Ko zna šta će se desiti?
Školjka je tu, i biser, a mi?
Šok - priča je zakucala na naša vrata.
Dobar dan, adresa je prava!

четвртак, 17. мај 2012.

U kišnim majskim danima kada je sunce zaboravilo da izlazi, razmišljam naglas..s

Reč je, često, najveća prepreka među ljudima, samo je ретко 

most!

Uhvatim, ponekad, svoj kriv osmeh u ogledalu i smešim se svojoj

 navici. Na slici, kažu, treba uvek imati osmeh u očima, ali to je 

laž! Šta ako ga nema u duši? Ne može se izmisliti ni pozajmiti. 

Namrgođene slike su ružne, ali su naše - ne odričimo se sopstvene 

istine.

Siromaštvo duha spava u ljudima. Ne obeshrabruje me uzaludan 

pokušaj traženja, već prazan pogled onih koje srećem. Izgleda da 

ću, često, biti samo svoj sagovornik! 


субота, 5. мај 2012.


IDEALAN BRAK
             Mnogi kažu da idealan brak ne postoji, ali se grdno varaju. Moj brak je savršen, iako ne živimo zajedno, pitate se, kako smo onda u braku? To bar nije teško, svakodnevno se čujemo, pričamo šta ima novo, preživljavamo krize na poslu, poskupljenja, savetujemo jedno drugo. A kad se poželimo, to je prava eksplozija... Nema svađe, nema krvi, i što je važno, nismo ljubomorni. Neki mi kažu da moj muž ima devojku. Ja kažem, pa nek ima, vidi se da mu ne nedostaje ženska ruka, da je pravi muškarac. To je sasvim normalno, mora neko da mu skuva i opere, ali u srcu sam mu samo ja, i to je najvažnije. Bitno je da žena ima muža, oslonac, zaštitu i kad treba da se zna da je udata.
               Vremena se menjaju i čovek mora da živi u skladu sa svim novitetima tehnike. Moj muž i ja smo se dogovorili da kreiramo profil na „Fejsu“ sa slobodnim statusom. Zajedno smo postavili fotografije, postali prijatelji, i redovno se dopisujemo. Poveravamo se jedno drugom i zahvaljujući svom mužu, spasla sam se od jednog dripca koji zamalo da me zavede i iskoristi. A moj muž meni odmah pošalje poruku:
      - Mi, muškarci smo gadovi, obećamo, iskoristimo pa šutnemo. Pazi šta radiš, ja sam jedan od retkih!
        Tako nam prolazi vreme, stalno iznenađujemo jedno drugo. Zakažemo sudar u nekom elitnom restoranu za praznik, rođendan, godišnjicu, prosto ne mogu da dočekam trenutak da se sretnemo. Obavezno mu kupim neki mali muški poklon, njegov omiljen parfem, nešto intimno, jer samo ja znam njegove skrivene želje. Onda se ko dve najbolje drugarice dobro istoročemo, pa sve o „onim stvarima i šire“... Da li je poslednja devojka njegov tip, ili ne, da je brijala noge, imala pirsing na jeziku i takve stvari... I sve tako, dok se lepo ne dogovorimo kada se vidimo sledeći put.
            Moje prijateljice me ne shvataju, ali ja želim da imam savremen brak bez trzavica i opterećenja, da s nekim dočekam Novu godinu, da odem na more i što je najvažnije – da me neko poželi i primeti kao ženu, moje nove minđuše, rublje, a to ume samo moj muž u našem idealnom braku!

понедељак, 2. април 2012.

iz knjige TANGO DEL AMOR


Mrtve duše



              Prazno nebo. Duboko ćutanje bez kompasa. On sedi nepomično na klupi sa dosadom u očima. Njegovi prsti uspavano leže na kolenu. Odjednom mu se pogled ispuni toplinom. Ona je prolazila sasvim odsutna i neprobuđena.
              -   Volite li Gogolja?  čuo je svoj glas i zbunio se.
              -   Sanjam  o „Mrtvim dušama“,  koketno je odgovorila.
              Tako je sve počelo. Svakoga dana na istom mestu njihove duše su se približavale u gogoljevskoj vatri.
-                  Hajde da igramo igru, šapnuše istovremeno i pogledi im se prepletoše.
-          Da sanjamo Gogolja danas!
Dugi razgovori na klupi zagolicali su sumnjičave dvonožne senke. Nisu ni slutili  da njihova  strast budi vatru u onima koji im se prikradaju.
              -   Imam već pedeset mrtvih duša. Neke sam pokupio usput i... rekao bi on i namignuo joj.
              -     Za sada brže napreduješ. Imam svega dvadeset mrtvih duša, odgovorila bi i saučesnički mu stegla ruku.
              -     Čičkoljeva ideja bi danas bila genijalna. Agencija za prodaju mrtvih duša godišnje bi donosila prihod od... tonuli bi dalje u svoju raspravu ne sluteći da bi neko sasvim nepoznat mogao upasti u njihove krugove.
              A onda se sve se „to“ desilo iznenada! Nebo je bilo prazno, a vreme ispunjeno zlobom. Oni su sedeli u parku puni vatre i pričali. Odjednom su ih stegle ruke i probudio glas.
              - To su ubice! Trgovci ljudskim dušama!! Mrtvima ni broja nema!!! Vođa je neki Gogolj, a rade po programu teroriste Čičikovaaaaa!!!!!!
              Mali nesporazumi se često završavaju vrlo tragično. Pogubili su ih zajedno. Porota je jednoglasno donela odluku, iako „mrtve duše nikad nisu pronađene“!


               Epilog


               U jednom vremenu bez datuma i društvu bez imena za Gogoljem i Čičikovim izdata je poternica. Jedna nestašna igra pretvorila se u najokrutniju presudu.
              Posle dugog vremena u gradu u blizini parka, mala ulica je dobila naziv Gogoljeva ulica. U njoj se nalazi soba čiji su zidovi ispisani citatima iz „Mrtvih duša“. 

среда, 14. март 2012.

Opet sećanja...

PODNEVNI DUSI


BUDE ME MORAMA.
SMELO SE ŠETAJU U LUČI.
ŠUŠTE BLJEŠTAVE KRINOLINE
BUKOM ŠTO MI OPSEDA DUŠU.
ŠETAJU PODNEVNI DUSI.
PUTUJU POLJA PODIGNUTIH VRATOVA. ZVONO, PISKAVO, TEŠKU PRESUDU
IZRIČE...
U OKU SE TOPE CVETNE GLAVE.
PRESTJU...
TIHO MI SE SMEJU,
UGREJANI DANOM,
UGREJANI TUGOM.
U ZIDU PRIKOVANA SEN
NIKO NE PLAČE ZA POLJIMA.


p.s. Primećujem da su sve moje pesme tužne, možda bi trebalo da je obrnuto, s obzirom na dešavanja. Čudni su zakoni prirode, duše i tela.


KAD NEMIR DUŠE POSTANE GOVOR TELA, ČOVEK SE OPRAŠTA, OD SEBE. Tako je bilo nekad, više ne mislim tako.

уторак, 6. март 2012.

SEĆANJA...

MOJA NEBA


DOŠLA SU MI MOJA NEBA, VELIKA I ŽUTA.
ŠUNJALA SU SE TIHO IZA MOJIH LEĐA, 
ONAKO NEZGRAPNA I ZVEZDANA.
ZAMISLI, NEBO, PA DA SE ŠUNJA!?
POHODILA SU ME MOJA NEBA,
KAO VELIKI ŽUTI ČOVEK  U ČIZMAMA OD MILJA.
ŠUŠTALA SU, I ZASENILA MI SAN.
U TRENUTKU, KAO DA JE NEKO,
VITAK KAO BREZA I BRZ KAO PANTER,
 POVUKAO ZASTOR.
POSRĆUĆI...

JUBILEJ SCENE MASKA


JUBILEJ POVODOM DECENIJE POSTOJANJA SCENE MASKA POMEREN ZA MART

Proslava jubileja će otpočeti promocijom spota o Sceni Maska Hanibala Kovača u produkciji „Aktuelna tema“  TV AS u foajeu Šabačkog pozorišta u 19,50h
                13. 03. u 20h - Klara dogodilo se nešto neočekivano

                14.03. u 20h  –Autobiografija, monodrama;  21h – tribina,          
                 povodom aktuelnih  zbivanja u kulturi

                18.02. u 20 časova - Zoran Radmilović, monodrama

                Tokom svog desetogodišnjeg rada Scena Maska je zauzela zavidno mesto na teatarskom pijedestalu zasijavši svojom kreativnošću i inovacijama. Njen uspeh potvrđuju brojna priznanja, nagrade i gostovanja širom Srbije i u inostranstvu. Za desetogodišnji jubilej Scena Maska osniva KMT Studio Maska  koji će početi sa radom već na književnoj tribini i pokrenuti niz aktuelnih pitanja u kulturi danas. Teme razgovora su: “Mladi talenti”, “Mladi u pozorištu” i “Kultura izražavanja”. Na ovaj način KMT Studio Maska želi da proširi svoju kreativnu misiju i na najsavremeniji pedagoški način organizuje rad u dva segmenta – gluma, magija reči i pokreta i lepa reč, pisanje kratke priče, eseja i scenarija. Tribinu će voditi  Mirjana Jevtić – Kolenc, dramski pisac i profesor sa mladim talentima, budućim glumcima, piscima, intelektualcima koji će raspravljati o svojim opredeljenjma, željama i htenjima. Ovakva diskusija bi trebalo da otvoreno ukaže na sve etičke minuse danas. 

               KMT Studio Maska poziva zainteresovane srednjoškolce, pedagoge, intelektualce, jednom rečju sve ljude, poštovaoce pozorišne umetnosti i književnosti da učestvuje u književnoj tribini. Studio će raditi u prostorijama Televizije As u Šapcu koji će voditi Ivan Tomašević, glumac Šabačkog pozorišta i osnivač Scene Maska, a za pisanu reč biće zadužena Mirjana Jevtić-Kolenc.

    Kontakt  za  KMT Studio Maska  
kmt studiomaska@gmail.com     


Mirjana Jevtić-Kolenc     

субота, 3. март 2012.

sećanja

BEZ NASLOVA


U KIŠI KAPLJU KORACI
GOVORE TRAVE MISLIMA NAŠIM
U OČIMA  VELIKIM KAO SVEĆA
KOTRLJA SE POKISLA LJUDSKA MRVA


p.s.
zapisano na jednoj salveti olovkom pozajmljenoj od konobara

уторак, 24. јануар 2012.

I tada je padala kiša...













                     Kišobrani

Žure,
I u trku se sudaraju,
nekim slučajnim uzdahom.
Namigujući,
visoko iznad glava,
mazno se dodiruju.
Gube se,
i u ogledalu traže,
pogledom izgubljenih trava.
Podne.
Crveno I žuto.
Šetaju dva kišobrana.

петак, 6. јануар 2012.

još jedna priča iz knjige TANGO DEL AMOR


Dementna balerina


          U bolničkoj sobi broj šest bilo je smešteno pet žena srednjih godina. Ležale su mirno i odsutno. Do vrata se nalazila debela seljanka opuštenog podvaljka. Mali ožiljak iznad usne podario je jezivom licu večiti osmeh. Preko puta nalayila se žena mačkastog lica koja je pod jastukom ljubomorno skrivala ostatke hrane. U sredini je neprestano jecala prerano osedela  udovica rata, a nasuprot njoj cerila se sitna vrišteće našminakana žena  žabljeg pogleda. U uglu do prozora ležala je bolesnica Katarina – balerina. Pogled joj je bežao kroz prozor, dok su joj se ruke i noge povremeno trzale kao začarane u nekom čudnovatom ritmu. Prsti su joj se nežno uplitali jedni u druge, a stopala elegantno istezala kao da pripadaju nekom drugom telu. Micala je usnama i tihe isprekidane reči uznemirile su dežurnog bolničara.
                -  Ka-ta-ri-na  ba-le-ri-na...
                -  Nikako da se smiri i zaspi,  zabrinuto je vrteo glavom dežurni lekar.
                Istorija bolesti otkriva da je Katarina nosila u sebi neurasteničnu predispoziciju još od detinjstva. Specifičan psihofizički sklop ličnosti ispoljio se u vidu stalnih nesanica, napetosti, razdražljivosti, gubitka koncentracije. Roditelji su je opisali kao „teško dete“, a kasnije, u školi, izvesne sumnje su se potvrdile. Devojčica se ni sa kim nije družila, često je plakala. Jedino što je moglo da je  orasploži, bila je muzika. Upisali su je na balet. „Ista je kao i njena baka“, šaputali su rođaci. Katarina je predano vežbala i lepo napredovala. Pošla je u srednju školu i na iznenađenje svih počela je bolje da uči i ponekad da izlazi sa drugaricama. Roditelji su odahnuli i priče o Katarininoj baki su prestale.
                Plesna škola je spremala, kao i svake godine, novogodišnju priredbu. Katarina je bila vrlo uzbuđena jer joj je to bio prvi nastup. Svi su je ohrabrivali i tešili je da je trema samo prolazan strah. Ali, ona je znala da neće moći da igra. Niko nije ni slutio šta se u njoj dešava. Katarina se opraštala od baleta, od sebe, od ovoga sveta. Tog jutra dugo je stajala pred ogledalom, kao labud na raskršću u beloj haljini. Na priredbi se desilo ono najgore. Spotakla se i zastala. Drugarica joj se nasmejala i Katarina se skamenila. Skandal je bio neizbežan. Roditelji su je odneli kući. U početku je tiho jecala, a kasnije je samo tupo gledala kroz prozor. Zle priče su se ponovo probudile i Katarina je, umesto da maturira, otišla u bolnicu.
                Prošlo je već trideset godina i Katarina je sasvim sama u svom dalekom svetu. U bolesnom ritmu trza joj se celo telo. Dolaze ljudi u belom i daju joj injekciju. Soba broj šest je konačno u mraku. Zamišljeni krugovi neodigranog baleta tužno sanjaju svoju prekinutu melodiju.